Maderfa’N’kerz interview

MC Buffalo i Maderfa’N’kerz su glazbena zajednica koja je raskrčila hip-hop puteve na ovim prostorima prije 30 godina. Kako bi odali počast preminulom MC-ju odlučili su ponovo snimiti album Made in Rijeka koji je izazvao velike kontroverze zbog pjesme Moja Domovnica koja je prerada domovinskog hita koji izvodi Hrvatski Band Aid. O tome priča član benda Denis Pilepić – Pille.

U nedostatku podataka na internetu, konkretnih bilješki i ponajviše literature, kad je riječ o hrvatskoj glazbenoj sceni prošlog stoljeća, nije jednostavno dokučiti kad se neki žanr točno pojavio na našim prostorima. Kao iskonska underground pojava, hip-hop je definitivno primjer za to. Osim radijskih emisija Electro Funk Premijera Slavina Balena i kasnije Rap Attack te raznih demo snimaka, tragova nema puno pa nije lako reći tko je prvi probio led rap zvukom. No, jedno je sigurno – MC Buffalo iz Rijeke jedan je od prvih hip-hop pionira koji je svojim zasebnim stilom i karizmom obilježio sam početak devedesetih svojim prvim izdanjima, dok je prve rime počeo bacati još u 80-im godinama.

Nažalost, MC Buffalo, pod pravim imenom Dejan Bubalo, prije deset nas je godina napustio u 42. godini života i iza sebe ostavio glazbeni legacy koji datira još od 1991. kad je izbacio svoj prvi solo album MC Buffalo’s 1st Cut, na kojem se nalazi i prva hrvatska rap pjesma na čakavskom narječju – Fažol. Nakon toga slijedi album Made In Rijeka s bendom Maderfa’N’kerz iz 1992.

Kako ove godine slavimo 30 godina objave toga albuma, momci iz Maderfa’N’kerza odlučili su ponovo se okupiti i odati čast tom vremenu, kao i Buffyju. Album se snima iznova u modernijim uvjetima i s profesionalnijom opremom kao svojevrsni hommage, a više o tome priča Denis Pilepić – Pille: DJ, glazbeni urednik, organizator, izdavač te osnivač i jedan od članova ove hip-hop/rock/funk grupe.

Kako je prošlo trideset godina od albuma Made In Rijeka za koji se veže mnogo nastupa, lijepih sjećanja, zanimljivih anegdota, kao i veliko prijateljstvo, logično je da želja za proslavom jubileja i sjećanja na pokojnog Dejana bila prisutna. Kako ste došli na ideju ponovnog snimanja albuma? Je li bilo teško okupiti cijelu Maderfa’N’kerz gardu za zamišljeni projekt?

Mi smo prvenstveno ostali frendovi, makar se rijetko viđamo. Dovoljno je bilo da basist Robi zazviždi i ostali su psići dotrčali. Svi se slažemo da je red da obilježimo obljetnicu, 30 godina od albuma i deset od odlaska legende. Snimit ćemo par starih stvari s gostima, a zasad nemamo namjeru raditi nešto novo.

Kako legenda kaže, energija i karizma MC Buffala priča je za sebe, tako da vjerujem da je s njim snimati album bilo jedinstveno iskustvo. Kako je raditi bez Buffyja i kako se to odražava na cijeli projekt, uzevši u obzir da je on s mikrofonom u ruci praktički bio centar benda?

Buffy je mogao bez benda, njemu nije ni trebao mikrofon. Čak ni tekstovi jer mogao je fristajlati i besmislice, a da dobro zvuči. Imao je „ono nešto“, ne samo dojmljiv glas, nego je živio tu svoju furku, bio autentičan. No, bio je svojeglav pa je probe s njim i koncerte raditi bila lutrija, stalno smo razmišljali hoće li doći, hoće li biti u filingu? Tu nije pomagalo ni ako je bio koncert plaćen. Ako mu se ne da: neće, ali sat poslije repa na fontani za dva frenda na kavi. [smijeh] Bilo koja obaveza bila mu je kočnica.

Album Made In Rijeka sadrži kontroverznu pjesmu Moja Domovnica koja je tada digla ogromnu prašinu kritičkim tekstom usmjerenim ka državi, ali i činjenicom da je tekst otpjevan preko pop izvedbe pjesme Hrvatskog Band Aida Moja Domovina. U ono vrijeme dobila je status zabranjene pjesme, što je ironično jer trideset godina kasnije i dalje je tematski relevantna. Kako vi gledate na to?

Trideset godina kasnije, još uvijek mi je smiješno i nevjerojatno da je šaka klinaca pokrenula takvu paniku. Ta je pjesma svojevrsna ovdašnja „God Save The Queen” – bunt, prerada neslužbene himne, frka. Nije pjesma bila protiv države, naprotiv, glas protiv lopovluka je upravo glas u ime ove države. To što je još aktualna samo znači da je previše drugih to prešutjelo pa se banda razmnožila. Tada su letjeli urednici, bilo je prijetnji, svega. Nezamislivo je to sada u 2022. godini. Zapravo, nevjerojatno je kako je tad bez društvenih mreža, bez neke mogućnosti javnog istupa šačica klinaca uplašila vrh da su tako reagirali zabranama i prijetnjama. Usput je nevjerojatno kako smo u šest mjeseci od statusa izvođača koji je izašao na kompilaciji Rock za Hrvatsku došli do statusa antiHR benda. Zapravo su oni koji su prozivali pjesmu, bili antiHR, što se vidi.

Zanimljivo je razmišljati s odmakom o svemu tome, shvaćajući koliko su takve spontane pobune davanjem fiktivne slobode koju pruža internet, zapravo, utopljene u gomili smeća. I uz sve fejk mejnstrim novinare i političare koji se ne znaju potpisati, al’ znaju generirat frku „kad zatreba nekome“. Vjerojatno se više ne može dogoditi da netko neplanirano pokrene lavinu, lavina bi se sama otopila.
Baš me zanima što klinci danas uopće misle o svijetu oko sebe, koliko su isprani i umoreni, kakve su im reakcije. Sjećam se kako smo bili viralni prije viralnosti, svaki piratski štand kojih je onda bilo svugdje na svakom uglu treštao je naše stvari, pogotovo Domovnicu. Ona je možda prodana u desetinama tisuća naklade, a da mi nismo od toga ni kune vidjeli. Tada su naklade vodećih izvođača bile par tisuća. A ni „revolucija“ se nije dogodila, s obzirom na to da je toliko ljudi čulo da kradu s rukom na srcu. Govorila je o tome i gospođa Ankica Lepej koja je nedavno umrla. Danas viralnost može postići osmišljen projekt jakoga financijskog zaleđa ili neka notorna glupost, s naglaskom na ovo drugo. Idemo prema scenariju filma Idiocracy, čini mi se. Revolution will not be televised. Kontrolirana anarhija.

Pomalo me podsjeća na onu famoznu iz filma Network: “I’m a human being, goddamnit. My life has value!” Odlazeći u samu krajnost teme, priča se da ste čak imali prijetnje bombom na jednom od koncerata nekoliko mjeseci nakon objave Moje Domovnice?

Netko je zvao u eter Radio Rijeke kad smo najavljivali koncert u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku i rekao da ako bude nastupao taj bend, da će minirati HKD. Odmah je sve otkazano, maknuti smo iz etera, nisu nas više puštali.

Je li vam taj eksces kasnije radio probleme u smislu bookiranja novih koncerata, pojavljivanja na radio emisijama i slično?

Naravno. Nakon toga je nastao muk, osim u eteru, podosta i u sviranju. To je samo pridonijelo puknuću jer Buffyju nije bilo do ozbiljnog rada s bendom, kao nama drugima. Kad mu je to postao preveliki pritisak, podijelili smo se na bend i njega kao solista. Tu nije bilo nikakve zle krvi, što se vidi po kompilaciji RijeKKKa’s Most Wanted. Nekad bismo zajedno snimali i nastupali, ponekad bend posebno, a Buffy kako mu odgovara i kad mu odgovara, što je bilo optimalno. Tu se počinje nazirati razlika i stilski jer bend želi više biti u Antrax/Public Enemy vodama pa možda i sa zvukom s Body Count albuma, a ne u funk-rapu u kome je bio Buffy. Sjećam se turneje RijeKKKa’s Most Wanted u više gradova gdje sam nakon svog dijela znao uživati u spoju našeg benda i Ugly Leadersa, što je uživo zvučalo kao nešto što je moglo pokoriti Europu, da tad nismo bili do grla u ratu kao država. S nama su na toj turneji bili još i Unlogic Skill. Na iznenađenje svih živih, prošli smo nekih osam gradova od zamišljenih deset. Bilo je to 1995. i 1996. godine. CBS je kao izdavač omogućio je da se na ulazu dobiva kaseta s kompilacijom.

Kako su ljudi reagirali na vas, s obzirom da je Rijeka već debelo nosila titulu grada rocka? Neke od vaših pjesama pojavljivale su se više puta u raznim rock kompilacijama s domaće scene, ponajviše s riječkog područja, no pretpostavljam da u početku nije bilo tako…

Rap se vukao već nekoliko godina po predgrađima, u drugoj polovini 80-ih, najviše zahvaljujući Buffalu i ekipici okupljenoj oko njega. Sjećam se da sam ga i upoznao na nekom mom DJ-iranju u jednom malom kafiću gdje je zatražio mikrofon i ostavio me zatečenog. Mislim da je bila ’88.-’89. No, koga briga tko je prvi? Stvari se događaju spontano i paralelno. Tako su ušli i rock i punk i electro scena u razne gradove, nekoordinirano se primili. Nakon tog susreta u kafiću smo se počeli družiti, zajedno pisali tekstove. Prije sam surađivao s gitaristom Jimijem pa sam ga zvao da nam snimi nešto, kod mene doma, sve na kazetarima. S tim smo napravili onaj prvi album, First Cut 1991. i bez obzira na inferiornost snimke, pomeli sve oko sebe. Otišlo je nekoliko tisuća kazeta, doslovno na ulici i nastupima, svu lovu donirali smo u neke dječje domove kupivši im pelene i slično. Sjećam se da su nas blijedo gledali kad smo ulazili s time. Mi nismo htjeli tu lovu od izdanja pa smo, osim što smo malo (naravno) zapili, sve ostalo odnijeli napuštenoj djeci.

Počele su nas pratiti grupice od 50-100 ljudi dok smo nastupali na totalno opskurnim mjestima, kafićima, pothodnicima, mjesnim odborima. Na postavu DJ i ritam mašina, tada se uz Jimija Grgića kao gosta priključuje basist Robert Jovanović, potom Neven Novak na klavijaturama preko nekakvog oglasa u novinama i nastaje bend. Prvo vrijeme uz ritam mašinu, potom uz razne bubnjare. Palach je tad kao centar bio orijentiran rokerski i bez obzira što je Rijeka otvoren grad, u startu se nije baš primilo to antirokersko blebetanje [smijeh], iako je taj animozitet bio, zapravo, bez veze. Dejan je najviše volio funk. Ja sam bio sveslušalica, šaroliki DJ i kolekcionar ploča, dok su Jimi i Robi bili, uvjetno rečeno, metalci. Robi i ja smo brejkali, a Jimi ima zavidnu kolekciju raznih ploča pa je bio naslušan svega. Neven je kasnije upao, ali ni on nema veze s rapom. Svejedno, teško je nas staviti i kao osobe u neki pretinac, stilski kalup.
Nemam pojma kad smo probili taj Palach, ali, iskreno, nije nam bilo ni stalo do toga. Istini za volju, u startu bend nije ni znao bogzna kako svirat’, a u Palachu je svirati ipak trebalo znati. Mi smo bili previše punk i hardcore za „normalne rokerske uši“. Trebalo je to razumjeti. Ako nisi kužio tekst, čuo si samo raštimanu buku. U prvo vrijeme, naravno, brzo je to počelo ličiti na dobar bend.

Sudeći po novim generacijama koje ponekad ne znaju za postojanje legendi poput svevremenskog 2Paca ili Biggieja, a time i za prva hip-hop imena u Hrvatskoj, imam dojam da ima pregršt mladih koji nikad nisu čuli za MC Buffala i Maderfa’N’kerze. Mislite li da ćete ovim projektom doći do mlađih generacija i uspjeti probuditi zainteresiranost za slušanje albuma Made In Rijeka, kao i ostalih izdanja iz tog vremena? Shodno tome, planirate li kakve svirka nakon objave albuma?

Stvarno nemam pojma. Ak’ bude svirke – bit će, ako ne bude – neće. Ako će netko slušat’, neka sluša. Osobno mi je to na nivou nekog prošlog života, a i ne volim to stvaranje legendi i kultova. Danas je svatko kult, svatko je legenda, u svakom drugom članku je netko legendaran zbog nečeg. Realno gledajući, ovo su samo naša sjećanja i naše dogodovštine, kao i onih koji su to tad slušali. Netko novi to nikad neće moći doživjeti isto tako kako je zamišljeno niti mora. To su stvari koje se vežu za određeni kontekst. Politički ili čak neki drugi. To su naše zaje*ancije, nisu to glazbeni masterpisi niti Mozart da bi sad trebalo dizati velike spomenike, ni nama ni 2Pacu. Iako, tko je sve legenda danas, možda ipak spomenik i za nas!

No, ipak, svaki žanr praktički ima svoje legende pa tako i hip-hop. Kako gledaš na današnju rap scenu i generalno progres kroz godine usporedno s vašim početcima?

Ja sam proklet po tom pitanju. Meni se nešto ili sviđa ili ne, žanr mi je potpuno nebitan. Mrzim ladice, moram reći da mi je to često znalo biti i problem dok sam bio DJ, jer to što sam ja pomiješao ne bi pas s maslom pojeo, osim ako nije bio glazbeno dobro potkovani pas. Istini za volju, zadnjih par godina uopće ne pratim scenu, pogotovo ne repersku. Do prije desetak godina pomagao sam oko izdavanja pjesama s riječke scene, a radio sam i spotove. Potom sam otišao nekim drugim pravcima. Dosadi mi stalno isto.
Zanimljivo je spomenuti ST-RI Projekt na kojem su radili svi prije nabrojeni Riječani, plus tada mlađahni TBF i uradili zajedničku pjesmu i spot, nabavljiv možda samo na HTV-u.

Maderfa’N’kerz i TBF? To zvuči jako zanimljivo. Kako se zove pjesma?

Mislim da bend još onda nije postojao, skoro sam siguran. U video spotu smo Buffy, Pimp iz Leadersa, ja, vjerojatno još netko iz Rijeke i golobradi TBF. ST-RI-P projekt, kao Strip, ali i kao SP-lit-RI-jeka suradnja, a kako se zove pjesma…’ko se toga sjeća?! Znam da su Splićoti počinjali svoj dio s „ćiribu ćiriba, a sad jebiga… I da su ubili majstora ceremonije, al’ je ionako bija grez.” Spot vjerojatno postoji na HTV-u jer se vrtio. Raritet!

To bi bilo odlično za nabaviti, baš kao i primjerak vašeg albuma koji je originalno izašao na kaseti. Kakav vam je sad plan za objavu albuma?

Oba su albuma izašla na kasetama. Robi je dogovorio izdavanje CD-a s Dallasom, imat ćemo razne goste u pjesmama, neke stare stvari bit će remasterirane i ostati onako kako su snimljene. Sve bi trebalo biti najesen gotovo. Dejan je otišao početkom prosinca 2012. pa se nadam izdanju prije toga datuma.

Kako je Rijeka grad bogate glazbene kulture, kako ostalih žanrova, tako i s hip-hopom, pa možemo li također očekivati kakvu riječku kompilaciju old school hip-hop izdanja poput Zagreb Rap Demo projekta koji spremaju Phat Phillie i Slavin Balen?

Nemam pojma. U Rijeci smo se time bavili DJ Pimp, ja i eventualno Knockout, od kojih jedini ja ne živim na drugom kontinentu, nego ovdje. Možda pokrene netko od ovih novih koji još nisu djedovi. Ja izbacujem stvari na YouTube kanalu RiRock by Spirit, ali nisam ograničen samo na jedan žanr. Objavljujem sve s čim sam imao neku vezu kao autor, gost ili izdavač. Prilično sam zadovoljan kvalitetom svega. Ima tu nepoznatih, a jako dobrih pjesama.

Za taj period rada i druženja s Buffyjem vezuje se bezbroj priča, a kako ste i dalje aktivni kao glazbenici, vjerojatno ih ima još te će ih biti i više. Imaš li još nešto u rukavu za nadodati?

Robi je u Mandrilima, Jimi je u Gustafima, dok Neven živi u Samoboru i ne svira već 20 godina. Ja se bavim organizacijom kulturnih događanja, ali više u domeni filmova.
Sjećam se Dejana kao svojeglave galamdžije i dobričine, kao nekog tko je volio igrat’ šah uz kaficu, tko toootalno nije pasao u ovaj svijet, ovakav poslovni, ozbiljni i utegnuti. Ni ja baš ne pašem, zato smo se valjda razumjeli, al’ ja bar nekako plivam, dok se on nije ni pokušavao uklopit’. Dino Dvornik i njegov šašavluk je prava šala prema Buffyjevom rebelionskom ludilu. Nažalost, oba su to završila samodestrukcijom na neki način. Svoje je tekstove zapisivao svugdje, zato smo mi drugi morali uskakati i nadopunjavati jer bi se to pogubilo – na omotu od cigareta, na salvetama, pa čak i u pasošu! Da, pravu original putovnicu imao je ispisanu tekstovima o Mister Nou i Zagoru.
Sjećam se da smo mogli napraviti hit sjedeći uz kavu ili pivu u dvije minute. Jednom smo, mislim za kompilaciju RijeKKKa’s Most Wanted, trebali još jednu pjesmu i dečki su imali instrumental. Naravno, Buffy je zaboravio na to. „‘Ajde, nemojte se ljutit’, pripremite sve, mi ćemo tu van studija izać’ malo.” I evo nas dva za 15-20 minuta s tekstom pjesme Good Day. Svaki je od nas dvojice dodavao po neku riječ, meni je to baš dobra stvar. I nije jedina tako nastala. Ma, s njim bih sjeo i do jutra napisao dva albuma, baš smo si pasali, jedino nismo znali što s tim. Da je onda bilo interneta k’o sad, ajme, bilo bi spama k’o u priči [smijeh].

Finalno, čini mi se da je i posthumno htio bit’ daleko od ovog svijeta u koji nije baš spadao. Malo ima fotki i snimaka, nimalo se nije gurao na taj način. Spotove ne mo’š nigdje pronaći. Kad je umro, bilo je takvo nevrijeme da je jedva nas deset došlo na sahranu, iako je namjeravalo doći možda i tisuću ljudi. Gubili su se putem od vjetra i snijega, zbog nezapamćene mećave. Mećava u Rijeci?! Ipak, kao da je želio otići sam. Da mu ne dođu ljudi. Bili smo samo par frendova i ex-bend na sahrani, po užasnom nevremenu. Nevjerojatan dan, kao što je i on bio nevjerojatan tip.