Demižon – Dnevna Doza (Album Stream)

Kada se priča o razlici između starijih i novijih oblika određenih žanrova, uvijek će postojati podijeljena mišljenja zbog čega se nikada neće dogoditi situacija u kojoj će svi biti zadovoljni. To je nešto kao, primjerice, kada su mnogi fanovi negodovali na tranziciju s groove na nu metal trećim albumom “The Burning Red” benda Machine Head, dok s druge strane ima onih kojima smeta što rock legende AC/DC od smrti prvog pjevača nisu promjenili zvuk, što je raspon od preko 40 godina karijere s novim frontmenom. Dakle, nemoguće je svima udovoljiti, ali ipak, za razliku od nekih stvari za koje vrijedi ono pravilo “don’t fix it unless it’s broken”, u glazbi i generalno umjetnosti neki vid progresa bi trebao postojati.

Što se hip-hopa tiče, u današnje vrijeme jaz između mlađih i starijih naraštaja sve je više primjetan, a rasprave o kvaliteti modernog rapa, trapa i zlatne ere hip-hopa su već svakodnevnica. I ja već ulazim u sferu starijeg prdonje koji je od samog početka bio vjeran, da tako kažem, ‘korijenskom zvuku’ hip-hopa i teško prihvaćao nešto novije. To je najviše bilo do samog zvuka koji se tada hardwarerski drugačije radio iz jednostavnog aspekta tehnologije, kao što ni današnji jazz nema taj topli i zagušeni šarm kao što je imao u prvom dijelu 20. stoljeća. To je rezultat korištenja drugačijih mikrofona, drugačije analogne opreme te samim time stilu snimanja i post-produkcije koja je tada bila dostupna, a upravo to i favoriziram. No, većinski sam prihvaćao razne pravce i pod-žanrove u objektivnosti kvalitete, dok trap i slične njemu nikada nisam mogao svariti, primarno iz razloga što ga često obilježava abnormalno liričko nazadovanje.
Međutim, 2015. je u mom slučaju bila godina novih otkrića u smislu mnoštva novih artista i beat makera, ponajviše s europskog područja, koji su me naprednim tekstovima i modernizacijom produkcije naprosto izuli iz mojih DVS skejterica, a da su istovremeno zadržali taj famozni ‘original rap’ šmek devedesetih. To je upravo taj progres koji sam spominjao ranije, a mnogim današnjim producentima i reperima nedostaje upravo to. Tim riječima dolazim do današnje teme, a to je friško objavljen prvijenac “Dnevna Doza” istarske grupe Demižon.

Za razliku od Zagreba i Rijeke, ostatak Hrvatske je u valovima varirao u manjoj količini službenih rap imena. Istra kao županija nikada nije uspjela izroditi veći broj repera i beat makera koji nisu prešli svoju demo eru, izuzev Pule. U mom rodnom Umagu je svojevremeno bilo mnogo poklonika toj kulturi, pogotovo u srednjoškolskom periodu druženja na skejt parku, ali artista je bilo vrlo malo (shout out Jova Prostak & S-One, Funky Brothers, Lovro, PCP iz Motovuna, and then some). Upravo mi je zbog toga bilo drago čuti da nakon toliko godina izlazi nešto novo s tog područja. Prvo je krenulo singlom “Vrati Me” u izvedbi repera Ingvar Bastardo s adresom u Bujama pokraj Umaga, koji se naknadno preko zajedničkog prijatelja Jove udružio s producentom Sven The Man iz Umaga i plan za kreiranje kolaboracijskog projekta je rođen.
Album “Dnevna Doza” je, između ostalog, spoj mlađih i nešto starijih snaga od kojih Ingvar s 21 godinom tek zalazi u hip-hop vode, a Sven kao rap glava nadomak 40 banki predstavlja njegovu školu koja je direktni utjecaj na album – klasično, Wu-Tang, Nas, KRS-One, Mobb Deep i ostale legende koje su obilježile zlatne devedesete, ponajviše sa istočne strane Amerike. No, je li sve onako obećavajuće kako se opisno i doima? Hm, pa ne sasvim.

Ideja za album izlazi iz potrebe za kreativnim iznošenjem osobnih priča i priča iz okolice, ali s dozom lokaliteta u duhu Istre i periodičnim korištenjem istarskog dijalekta. No ipak, finalni proizvod nije toliko fantastičan koliko bi se na prvu očekivalo. Album započinje sa semplom legendarne “Potraži Me U Predgrađu” u izvedbi Vladimira Lade Leskovara s Opatijskog festivala ’64, s fino izbalansiranim boom bap ritmom i klasičnim reprezent lirikama. Kao, ništa pretjerano spešl, ali obećavajuće i kao intro u album daje sasvim dovoljno od čega bi se album nastavio graditi, ali već taj dojam od druge pjesme lagano pada u vodu. Problem je upravo u nedostatku progresa koji sam spominjao pri početku ovog teksta jer ono što se prvo da primjetiti na albumu su vrlo jednostavne lirike bez neke inovativnosti u deliveriju i stilu slaganja rima. Lirike kao takve nisu loše, naravno, ali slaganje u pretežito AABB šemi s rimovanjem ‘pas’ na ‘vas’, ‘gas’, ‘stas’ i slično dosta je monotono, pogotovo u današnje vrijeme kada smo više-manje navikli na akrobacije u lirikama kao standard u pisanju, kao multiji n’ shit. Neki manje komplicirani reperi to nadomjeste kojekakvim tvrdim stavom u deliveriju, zanimljivim storytellingom ili bitnom poentom u pjesmi, dok Ingvar u pokušajima da se izvuče iz reprezent forme, pričama o vutri i njegovanjem ‘pravog hip-hopa’, najčešće se odmah vrati u recikliranje istih tema zbog čega nema pretjeranih razlika između pjesama. Mladi bujež ima dušu, to je fakat primjetno, ali nedostaje i efektivnijeg rada na pisanju tekstova. Ovdje ne pričam o amaterizmu, ali se nadam da će Ingvar Bastardo na svojem writing skillu i flowu proraditi više za buduće projekte. Potencijal svakako postoji i mladi Ingvar ima svojih finih momenata na albumu, kao fini roller na drugom versu na pjesmi “P.”.

U ganjanju head noddinga uvijek se, logično, priča o bitovima jer što je beat bez head noddinga? Na ovom albumu solidnih bitova ne nedostaje, ali kao što je slučaj s njegovim kolegom s Bujskog brda, prostora za napredak ne manjka. Stvar je u tome što se u pokušajima imitiranja tog 90-e zvuka trudilo previše, tako da imamo u momentima jednolične instrumentale bez te neke ‘punoće’ kakve su u svojim bitovima imali producenti poput DJ Premiera, Pete Rocka, Da Beatminerza, J Dille i sličnim njima. Ono što na ovom uratku mogu izdvojiti na tu foru su bitovi “Isti Plan” ili mog favorita “No Stres”, dok s druge strane traku “Hip Hopa” obilježava prilično dosadan piano koji na momente probija uši visokim tonovima, što se moglo lako cut-ati u mixing procesu. Ali, što je, tu je.
Ono što iz prve ruke znam jest da Sven The Man iza sebe ima godine i godine slušanja stare škole, ali pomaka u vidu ‘apgrejdanja’ zvuka kao što to, na primjer, rade njemački Figub Brazlevič, švicarski Tru Comers ili pak Shporky iz Lijepe Naše, nema. Bez obzira što će neki instrumentali povesti na head nodding, činjenica jest da je zvuk pomalo suhoparan. Za primjer ću uzeti nedavni projekt “Moj Svet EP” slovenskog repera Vuki Vuk pod producentskom palicom bosanskog beat makera Edba— kad pomisliš na kvalitetno odrađen boom bap beat nalik onim njujorškim bengerima, to izdanje bi komotno moglo biti jedan od prvih primjera s naših prostora. Iako su prilično tamni bitovi, imaju tu ‘punoću’ koju spominjem, kao i energiju koja vozi kroz cijeli projekt. Kažem opet, “Dnevna Doza” generalno nema loših bitova, ali nedostaje im to nešto; malo duše i originalnosti da te ‘proradi’.

Sve u svemu, drago mi je da se u Istri nešto pokreće, samo što s današnjom konkurencijom i postavljenim standardima treba uložiti više truda zarad izranjanja iz gomile mediokritetnih izdanja. Zato velim, “Dnevna Doza” nije loš album i def će naći svoj komad publike, ali da može biti bolje urađeno, može. Posebni shout out pulskim legendama DJ Kool S-u na finim cutovima i Incosu na sjajnom versu na posljednjoj pjesmi. Ish was dope, bruh.

Uz objavu albuma u najavi je i spot za cool reprezent traku “Trdi Cojones” na kojoj gostuje S-One Mexicano; umaška ‘genda hrvatsko-meksičkih korijena i vrlo specifičnom kombom repanja na oba jezika. Stay tuned for more.

TRACKLIST:
01 • Najava
02 • Onuka feat. DJ Kool S
03 • Hip Hopa
04 • No Stres feat. DJ Kool S
05 • Ganjatarijani feat. Srki
06 • P. feat. DJ Kool S
07 • Vražja raca [skit]
08 • Vražja raca
09 • Dajemo feat. Rade Real, DJ Kool S
10 • Strita feat. DJ Kool S
11 • Trdi Cojones feat. S-One Mexicano, DJ Kool S
12 • Produži dalje
13 • Isti plan feat. Incos