[Re:trospektiva] El Bahattee – Svaki Pas Ima Svoj Dan (20th Anniversary)

Evo, prođe i toliko godina, ali i dalje kad lupi onaj prvi kick popraćen onom melankoličnom džitrom, naježim se kao da je prvi put. I možda nije slučajnost što nalazim simboliku u prvoj pjesmi jer ovaj mi je album jedna velika ljubav.

Ne mogu se baš sjetiti kada sam prvi put nabasao na album Svaki Pas Ima Svoj Dan, ali bilo je par godina nakon izlaska. Naravno, piratska verzija, jer jebiga brate, ali poslužila je svrsi. U mom rodnom gradu Umagu u to vrijeme bilo je teško doći do ičega konkretnog, ali ovaj je CD nekako našao put do mene. Mlad i nadobudan srednjoškolac kojeg su pratile razne životne nevolje, tražeći sebe i kopajući razna glazbena izdanja, Bahatijev prvijenac pojavio se u mom životu u ključnom momentu, i uz još neke stvari, ovog je hip-hop entuzijasta u najavi dovelo do znatne mentalne preformulacije.

El Bahattee, pravim imenom Stiv Kahlina, imao je takav utjecaj na mnoge ljude sa svojom direktnošću, uvijek bez dlake na jeziku, zbog čega se dosta često dizala prašina. No ipak, album Svaki Pas Ima Svoj Dan bio je glas onog vremena koji je na neki način bio ispred svog vremena, baš kao i drugi album Amen, koji je dugo godina ostao neshvaćen među ljudima koji su nerijetko bili glazbeno limitirani. Pregršt tema su ostale relevantne i dvadeset godina kasnije, dok preslušavajući lirike neke se stvari današnjice mogu i lakše shvatiti.
Odlazeći na fakultet, kad sam na kratko zaglavio u tranziciji između Pazina i Rijeke, uz Čovječe Ne Ljuti Se grupe Tram 11 i još par hip-hop evergreena, Svaki Pas Ima Svoj Dan je bio na repeatu još više nego ranije.

Počevši od prve pjesme, konstantno sam bio fasciniran tom uličnom pričom i njegovom perspektivom s kojom sam se često slagao kao da sam ju sam pisao;

“Vremena se mijenjaju, da l’ će bit isto k’o prije?
Znam da nije, nemam baš razloga, al’ češće se smijem.
Stvari vidim jasnije, pričam glasnije i bolje;
Malo sam jače volje, al’ osjećaji kreću od dolje”

Malo je reći, u svoj životnoj turbulenciji i kvantnim skokovima, ovakve lajne tjerale su te da staneš na loptu i osvrneš se na postignuto, pa i da se kvalitetnije usmjeriš dalje. Uzimajući u obzir kroz kakve se sve kušnje i nevolje prolazilo u poslijeratnom Zagrebu, iako možda nužno nisi živio takvim životom, Bahattee je oslikavao tu sliku dosta realno;

“Ja mlatim istinu uz mene dok smrt ne rastavi;
Nisam učio, gled’o sam gole profice na nastavi.
Al’ isto ćemo odapeti, pa svaki pred svoga Boga;
Kako za koga, ja ću pred svoga.
Reć’ ću mu isto što i vama, iz sveg glasa;
Vjerujem u njega, al’ nosim pljucu zakočenu oko pasa.”

Koolade je tu također imao veliki utjecaj. Njegovi su besprijekorni instrumentali davali dodatnu težinu na mahom već teške teme. Pjesma Noć Pečenih Volova ’91 je odličan primjer. Ratna priča odnešena je u drugu hemisferu serioznosti otužnim, ali direktnim klavirom, koji kada na kraju pjesme ode u fade out na onu masnu basliniju, ostavi toliko vremena da promisliš o svemu što si čuo i samo izustiš – “au jebote”.

I tu kreće famozna 981 sa gostujućim Tram 11-om, koja se infrared metodom širila među mobilnim telefonima kao kuga. Taj neobičan, ali upečatljiv instrumental pomalo mistične prirode svi smo mumljali u bradu čekajući Targetov vers jer buraz, Taco je znao bacati takvu poeziju da su nekima od nas trebale godine da shvatimo što je pjesnik htio reći.

“Sa osmjehom od sto somova;
I željom robova da se razriješi okova;
Tvoja duša će svršit kao Sodoma i Gomora;
Plani u svojoj vatri;
Sa Babilonom u sebi, zbunjujem u svojoj šatri.
Pa kak’ misliš razumjet načine druge vrste;
Kad te propuste kroz prste svetaca, kada te krste? ”

El Bahattee je Opasno Frustiran, i to ne zato što je Target na neki način preuzeo pažnju na prethodnoj traci, već zbog svakodnevnice ispunjene nemogućnostima, lažima, politikom, pa i scenom koju nemilosrdno pljuje kroz cijelu karijeru. Doza sarkazma u ovoj pjesmi je iznimno velika, koja je čak usmjerena i prema samom sebi i njegovom mjestu pod suncem, na nemilosrdnoj vrućini gradskog asfalta.

Prešavši s blage melankonije, Koolade je točno pogodio atmosferu satire funky instrumentalom, u kojoj sam tek kasnije primjetio korištenje shakera u pozadini koji baš fino upotpunjuju zvuk. Takvo sam zanimljivo igranje sa shakerima i hi-hatovima primjetio u još par pjesama u njegovov produkciji, kao na primjer u pjesmi Jesmo l’ Sami Ede Maajke, koja je, po meni, nažalost, neizmjerno underrated i shvaćena kao ultimativnom sprdancijom, dok je ustvari jedno ozbiljno, malo remek-djelo u kojoj je Koolade napravio pravu instrumentalnu magiju. Otišao sam previše u širinu, znam, ali ovakve sitnice u produkciji koje rade neprimjetne, ali značajne razlike me oduvijek oduševljavaju.

Što se tiče Koolade-ovih produkcijskih sposobnosti, definitivno moram spomenuti i petu traku s albuma. Iz nekog razloga, iako obožavam violine, čela i slična gudala, rijetko kad naletim na rap pjesmu u kojoj mi se svidi način korištenja takvih instrumenata. No, ovdje to nije slučaj.
Epsko spajanje dvaju poeta Bahatija i Targeta na pjesmi Osjeti Bol, Koolade je podržao iznimno dramatičnim instrumentalom čije violine kad zagrme kroz zvučnike, dobiješ osjećaj kao da će sam Beelzebub iskočiti iz njih i povesti rat protiv čovječanstva. Ovako radikalna usporedba možda ipak i nije toliko pretjerana, jer ova dvojica repera tematski zadiru u takvu dubinu, davajući dojam kao da si došao do sedmog kruga pakla, a s time se može mnogo ljudi poistovjetiti. Ovo je jedna od onih pjesama s kojima dotakneš samo dno, i onda ustaneš iz pepela kao Phoenix.

“Kada smrt pokuca, iz straha se odma’ puca;
Ulice prepuna stakla, slomljenih ljudskih srca;
Koja neće zacijelit’ k’o rana, staklo se mrvi;
On je bio prvi, hladna osoba vrele krvi.”

Ni dobar stari braggadocio stil nije zapostavljen na albumu, gdje se El Bahattee udružio sa kolegom iz Blackout klana Neredom na traci Brutalna Braća.
Sjećam se kako smo se frend Pešo i ja na skoro svakom velikom odmoru isfuravali na izvrsne punchline, koji baš dolaze do izražaja na prilično sporom, ali genijalnom instrumentalnu u pomalo tmurnom marijači stilu. I dan danas ne ostajem ravnodušan na neke od lajni, poput neizbježnog shout-outa ekipi;

“Popunjen parlament, na čelu prvih pet;
U jednoj ruci držim bombu, u drugoj cijeli svijet.
Stišćem šaku, dižem ruku u zrak;
Ispred mene cijela vojska, pored brutalni brat.”

Koristiti sample Titovog govora bome je škakljivo, ali iskoristiti ga kao intro na temu huliganstva u nogometu i međugradskom mržnjom, podmuklo provučeno kroz sve što ne valja u našem društvu, e to je već potez genijalca. Na pjesmi samoobjašnjivog imena Bratstvo i Jedinstvo pridružio mu se Alejuandro Buendija iz TBF grupe koji je vjerovatno lupio jednu od najrealnih rima ikad, i koja će imati svoju težinu za vjeke vjekova;

“Debilna špreha, debilna spika;
Ružna slika, sjebala nas politika.
Al’ možemo skupa gradit bolje sutra;
Počnimo odmah, svako za sebe, iznutra..”

Još kad se na tu temu narodne nelogičnosti doda podrugljivo imitiranje ovce na samom kraju pjesme, priča je vrhunski kompletirana.

Naravno, to još ostavlja dovoljno prostora za još malo satire, jer El Bahattee ne bi bio el bahato đubre da sam kraj albuma ne obilježi sa još malo posprdnih stajališta u pjesmi Ako Umrem Mlad sa onim stavom ‘što će biti nakon njegove smrti’, nadovezujući se na zadnju traku Neka Živim Kako Živim koja, nakon cijelog albuma prepunog osobnih mišljenja, završava s dijametralnom suprotnošću u kojoj, na pomalo komičan način., grdi one koje zabijaju nos tamo gdje im nije mjesto i izjavljuje “šta vas boli kurac.”

To je El Bahattee. Vječito bez dlake na jeziku, koji je u tako malo vremena rekao sve što mu je bilo na pameti, ne brineći se tko što misli o tome.

Neki kažu da se prerano povukao sa scene, drugi kažu da je možda i bolje tako. Zašto se povukao, što se sve tu izdogađalo, na kraju krajeva, više nije ni bitno. Iza sebe je ostavio nevjerovatan hip-hop album koji je dosegao svevremenski status i koji ću bez imalo dvojbe svrstati među najdraže albume ikada. Možda sam i subjektivan u ovom momentu, zbog čega me prijatelj i ujedno stara glava riječkog hip-hopa, Jahba, stalno sprdao da većeg fana Bahatija nije upoznao. Tko zna, vrlo moguće, ali objektivno gledajući album je vrhunski odrađen; od lirika, tema, gostujućih izvođača i instrumentala, i zbog toga će mi uvijek biti žao što za sve ove godine nisam uspio utrapiti original CD. Možda jednog dana.

U svakom slučaju, bez duljenja, Stiv, ako ikad ovo pročitaš – hvala ti na albumu. Dobrim dijelom je utjecao na razvoj mene kao ličnosti, pogotovo ona skrivena pjesma zbog koje i dalje pišem poeziju, i zauvijek ću biti zahvalan za to.

Svaki Pas Ima Svoj Dan – 20 godina!